Je li G7 i dalje potreban?

Sastanak na vrhu G7 u Biarritzu u Francuskoj 24. i 26. kolovoza završio je kratkom i općom izjavom koja je naznačila samo nekoliko pitanja o kojima se svi članovi skupine slažu. To pokazuje da su prihvatili znatne međusobne razlike, npr. u međunarodnoj trgovini ili klimatskoj politici. Također ukazuje na sve ograničene mogućnosti utjecaja G7 u globalnim pitanjima.

Foto: službene stranice G-7

Sastanak je održan zbog velikih previranja. Dan prije dolaska američkoga predsjednika Donalda Trumpa u Francusku njegova administracija najavila je povećanje carina na kineski uvoz vrijedan 550 milijardi dolara, intenzivirajući trgovinski spor i prijeteći globalnom ekonomskom rastu. Sjedinjene Države također su zaprijetile da će uvesti carine za francuska vina ako Francuska održi digitalni porez koji utječe, između ostalog, na američke tehnološke kompanije. Trump je također podupro povratak Rusije u skupinu (uklonjena je nakon aneksije Krima 2014), čemu se ostali članovi protive. Osim toga, izbijanje požara u slivu Amazonije potaknulo je francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, domaćina sastanka i zagovornika pariškoga klimatskog sporazuma, da krizu prepozna kao jednu od ključnih tema sastanka koji okuplja sedam najvećih gospodarstava svijeta: Francusku, SAD, Italiju, Kanadu, Njemačku, Japan i Veliku Britaniju.

Zaključci sastanka vrlo su opći i potvrđuju razlike unutar skupine. U lakoničnoj završnoj deklaraciji čelnici su izrazili privrženost otvorenom i pravednom trgovinskom sustavu i reformi Svjetske trgovinske organizacije, ali nisu spomenuli borbu protiv protekcionizma. Najavili sastanak o Ukrajini i pozvali na smirenje stanja u Libiji i Hong Kongu. Naznačili su opće ciljeve za Iran, uključujući sprečavanje da se ta zemlja domogne nuklearnog oružja. Osim toga, odlučili su pružiti financijsku potporu (ali samo dvadeset milijuna dolara) za zemlje koje su pogođene amazonskim požarima. U Akcijskom planu za regiju Sahel i Biarritzovoj deklaraciji o partnerstvu G7 i Africi također su najavili opredjeljenje grupe prema društveno-ekonomskom razvoju i sigurnosti u Africi. S obzirom na skromne rezultate susreta, važniji su bili bilateralni sastanci na marginama samita.

SAD i Japan najavili su da će uskoro potpisati trgovinski sporazum. Održan je i prvi sastanak predsjednika Trumpa s novim britanskim premijerom Borisom Johnsonom, a čelnici dviju bliskih država razgovarali su o trgovinskim odnosima nakon Brexita. Zauzvrat, Trump i Macron dogovorili su zajedničke akcije u vezi s digitalnim porezom, koje će Francuska ukinuti ako se u tom pogledu dogovore međunarodna pravila. Nenajavljeni posjet iranskog ministra vanjskih poslova Mohamada Džavada Zarifa, koji se sastao s, među ostalim, Macronom, dobio je najveću medijsku pažnju (Trump nije upoznao iranskog predstavnika). Na sastanku je naglašena uloga i odlučnost Francuske, domaćina na vrhu, da ublaži napetosti na Bliskom istoku, što je pokušaj Macrona da postavi Pariz kao diplomatsku silu u tom nemirnom dijelu svijeta.

Rast novih sila

S razlikama u skupini smanjuje se i njezina sposobnost rješavanja globalnih problema. Promjene u globalnoj ekonomiji i rastuća važnost tržišta u nastajanju znače da je njegovu ulogu preuzela veća skupina, G20. Priznanje rastućem ugledu novih sila pokazuje i poziv na ovogodišnji samit G7, između ostalog, indijskoga premijera. Iduće godine Skupinom sedmorice predsjedavat će Amerikanci. S obzirom na to da se Trumpova administracija nerado koristi multilateralnim formatima, to može značiti dalje smanjenje opsega utjecaja G7, kao i raspona tema o kojima se razgovaralo. Poziv ruskom lideru na samit sljedeće godine u SAD-u ne može se isključiti (čak i bez ponovnog aktiviranja formata G8). Međutim, to bi vjerojatno naišlo na protimbu ostalih članova grupe, što bi pridonijelo daljem slabljenju koherentnosti i učinkovitosti G7.

Svakako je na mjestu pitanje je li format G7 uopće potreban, posebno uz G20, koji djeluje daleko bolje i kohezivnije. Čini se da je to pitanje ipak vezano uz dogovor gospodarski najjačih država svijeta o tome hoće li se vratiti G8 s Rusijom ili će se Europljani i dalje boriti protiv Moskve. Do iduće godine može se mnogo toga promijeniti na svjetskoj sceni. Štoviše, ni sama Rusija nije voljna vratiti se u G8. Macron pokreće tu temu, Trump je energično podupire, a Putin (naizgled glavna zainteresirana osoba) šuti. Istodobno, njegov glasnogovornik Dmitrij Peskov uglavnom kaže da je razgovor o povratku Moskve moguć samo ako se postigne konsenzus među članovima G7 o tom pitanju. Takva konsenzusa nema.

Kanada – najkritičniji član elitnog kluba u odnosu na Rusiju – kategorički se protivi povratku Moskve u nju. Čak i pod pretpostavkom da će trenutni premijer Justin Trudeau izgubiti svoje mjesto do sljedećega susreta, to vjerojatno neće promijeniti pristup Ottawe Moskvi, što zbog utjecaja ukrajinske dijaspore u Kanadi, što zbog geopolitičkih igara na dalekom sjeveru i arktičkom području. Isto vrijedi i za Veliku Britaniju. Čak i ako vlada Borisa Johnsona padne sljedeće godine, zatrovani odnosi s Moskvom neće nestati. Povratak G8 ne isplati se čekati. Ispada da je jedini format koji bi Putinu omogućio sudjelovanje na samitu 2020. da se pojavi kao posebno pozvani gost. No, kako će se nepredvidivo Trump ponašati za godinu dana, beskorisno je čak i nagađati, pogotovo jer će biti u središtu predizborne kampanje – predsjednički izbori bit će održani početkom studenoga 2020. Za Putina je format G20 mnogo ugodniji, a taj klub ima i daleko više prednosti za Rusiju i mogućnosti utjecaja na rastuće gospodarske sile u svijetu.

G7 je zapravo zrcalo stanja međunarodnih političkih odnosa i mnogostrukih jazova koji se pojavljuju na međunarodnoj sceni. U razvidno multipolarnom svijetu, uz utjecaj iznimno snažna populizma koji se utjelovljuje u Donaldu Trumpu, Europa je pod prijetnjom upravo takva besmislenog i ratobornog stava prema kojemu nekadašnji neliberalni prvaci kao što su Erdogan, Orban, Modi ili Putin izgledaju smisleno i pošteno. SAD i Velika Britanija više nisu zemlje kojima se može iole vjerovati, a ponajmanje u obliku međunarodnih obvezujućih ugovora. U Biarritzu doživljavamo kraj starih konstelacija moći. Sve dok su populistički prvaci poput Trumpa i Johnsona glavni, skupina koja je prvobitno vođena konsenzusom sastanka navodno najvažnijih industrijskih zemalja osuđen je na neuspjeh. Trump potiče trgovinski rat s Kinom, nada se da će naći novog partnera u Borisu Johnsonu i potiče trgovinu poslije Brexita. Europa zauzvrat nastavlja pritiskati Trumpa. Njegovim nastupima u francuskoj Baskiji prethodile su uobičajene prijetnje: kaznene tarife na francusko vino, još sankcija, a sada vidimo da je i svemir proglašen ratnom zonom.

U tom je smislu G7 fijasko. To je vrhunac neslaganja oko osnovnih pristupa međunarodnoj politici. Emmanuel Macron pokušava spasiti ono što se još može spasiti. Domaćin se u Biarritzu prikazuje kao vrlo vješt pregovarač. Iznenadio je Donalda Trumpa kad ga je pozvao na ručak iznenađenja pred kamerama, a potom je pozvao Zarifa bez najave bilo komu. Dok ga je američki predsjednik uvjeravao da Macron nema pregovarački mandat s Iranom, monsieur le President govori o činjenicama na terenu. Europa nastoji stvoriti nove saveze. Mnoge afričke države, ali i Čile ili Indija, našli su se u Biarritzu za večerom i pregovaračkim stolom. To bi moglo otvoriti nove vidike, a posebno za francusku diplomaciju. Razorni požari u amazonskoj regiji, pokrenuti nemilosrdnom politikom populističkog Bolsonara u Brazilu, daju barem malu nadu da bi se više svjetskih čelnika moglo složiti o dosljednijoj zaštiti klime.

Svakako bi francuski uspjeh u Iranu ili drugdje na Bliskom istoku vratio europsku diplomaciju na visoku razinu u svijetu, osobito ako bi u Bijeloj kući došlo do promjene savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona. Macron nije krio zadovoljstvo zbog sastanka u Biarritzu sa Zarifom i pratećom promjenom tona predsjednika Donalda Trumpa. Govoreći 27. kolovoza na godišnjoj konferenciji veleposlanika u Parizu, Macron je bio oprezan, ali optimističan da bi Trump i njegov iranski kolega mogli doći do pregovora (što je sada upitno s obzirom na toksični utjecaj Boltona i Pompea u Washingtonu, kao i unutarnjih političkih odnosa u Teheranu). Službeni Izrael šutio je o tim najnovijim kretanjima. Premijer Benjamin Netanyahu nije dao javne izjave, ali visoki dužnosnici rekli su za lokalne medije da bi izraelska vlada morala brzo reagirati protiv francusko-američkog približavanja.

Ekologija, slobodna trgovina i nejednakost

Optimistički gledano, Francuska bi mogla napraviti pozitivne korake. Macronov šou dao je niz nade, od ubrzanja pregovora o Iranu, do pokusnog dijaloga između SAD-a i Kine koji bi mogao ublažiti trgovinske tenzije, samit u Biarritzu poboljšao je dnevni red u vezi s nekoliko najsloženijih međunarodnih pitanja. Ništa spektakularno, ali u usporedbi s početnim očekivanjima, uspjeh. Macron je svojim šarmom i nespornim moćima uvjeravanja uspio ukrotiti eksplozivan karakter Donalda Trumpa. Izolacionistički i suverenistički predsjednik, koji je prije samo nekoliko dana prijetio da će sabotirati samit, sada se hvali „velikim uspjehom G7“. Možda je Trump čak impresioniran time što je Macron odbio biti tih pred prijetnjama novih carina. No hrabrost i uvjerenje s kojima je francuski predsjednik vodio ovaj međunarodni sastanak trebali bi mu omogućiti jačanje položaja u zemlji. U Biarritzu je njegov glavni fokus bio na trima posebno osjetljivim pitanjima francuskog javnog mnijenja: ekologiji, slobodnoj trgovini i nejednakosti. Susret G7, koji je u početku prijetio katastrofom u najgorem slučaju i nebitnim u najboljem slučaju, na kraju se pretvorio u sastanak na kojem su šefovi država mogli voditi dijalog čak i o mnogim pitanjima gdje se ne slažu. Doduše, samo za večerom, a ne za stolom gdje se donose odluke.

S druge strane, Macron je možda nastupom ugrozio mnoga djelovanja i moguće saveze. Čak su i neki Macronovi kolege iz G7 bili duboko nezadovoljni njegovim ponašanjem, agresivnošću i iznenadnom željom da okrene plan sastanka na vrhu samo da bi demonstrirao svoje geopolitičke ambicije (o kojima nije ni razgovarao s tradicionalnim saveznikom Njemačkom). Kada je Macron nasrnuo na brazilskog predsjednika, kojega je između ostalog nazvao lašcem, pokazao je svoju nediplomatsku stranu, a Bolsonaro to koristi kako bi učvrstio poziciju u Brazilu. Macronova je poruka da se treba usredotočiti na velika strateška pitanja koja su okrenuta zapadu. To je najbolji način da ponovno G7 bude relevantno tijelo. Ali koja su to pitanja? S jedne strane, EU i Velika Britanija trebaju se složiti kako upravljati Brexitom bez dogovora – ako se ne postigne novi dogovor. Drugi bi korak bio da se Europa i SAD dogovore da je kinesko-ruski savez, koji je u razvoju, postane ili zajednička fronta ili da se iz njega izvuče što je više moguće za države s obiju strana Atlantika. Treće, čuvanje eurozone sigurnom za sljedeću ekonomsku krizu zahtijeva povećanu suradnju europskih zemalja. Macron je u osnovi pronašao dobar pristup prije nekoliko godina, kada je objasnio da je važno „razgovarati sa svima, ali razgovarati izravno“. To bi trebalo iskoristiti sada, kako bi se sjena stalnih sukoba i mogućih ratova smanjila, ako ne i izbjegla.